среда, 23. октобар 2013.

Arosa, kraljica turizma

Nisam baš obišla ceo svet. Ali nije da nisam putovala. Mogu da pokažem pasoš, u njega  je ubeležen sasvim solidan broj izlazaka i ulazaka u zemlju Srbiju. Kroz neka mesta prođete, i zaboravite da ste bili. A neka druga mesta vas osvoje, poželite da se stalno vraćate u njih. Jedno takvo čarobno mesto nalazi se visoko u švajcarskim Alpama, na 1800 metara nadmorske visne, njeno veličanstvo - Arosa.

Arosa je mesto od koga nema dalje.  Švajcarsko selo koje broji oko tri hiljade stalnih stanovnika, i koje se nalazi na kraju puta. Najbliži grad Chur, centar kantona Graubuenden, udaljen je trideset pet kilometara i trista šezdeset pet krivina. Da, tačno toliko. Kao broj dana u godini. Trideset pet kilometara ceste krivuda između planina i vozite se iz krivine u krivinu. Za osetljiv stomak preporučujem lokalni voz. Putovanje će trajati malo duže,  ali će biti prijatnije. I pomalo romantično. Neverovatno je kako se udobni, topli, čisti vagoni poput gusenice uvijaju oko planine.







Zaljubljenici u zimske sportove, skijanje i snoubording, odlično poznaju Arosu. Treba li da  spominjem da je Arosa dala evropskog prvaka u snoubordu i da je njihov hokejaški klub  prvoligaš? U ovom malom selu sve je podređeno zimskim sportovima i turizmu. Tokom zimske sezone broj stanovnika naraste do neverovatnih trideset  hiljada. Vrhunske staze, vrhunski hoteli, vrhunska usluga privlače mnoge pripadnike svetskog džet seta da provedu svoje vreme u ovom čarobnom mestu. Ništa neobično nije ako u decembru i januaru u Arosi sretnete Erosa Ramazzotija ili Heidi Klum.  Kažu da je i čuveni Hermann Hesse ovde voleo da boravi.

Za one koji u  letnjoj sezoni  vole da pešače i planinare, oko Arose nalaze se obeležene i dinamične staze.  Moja zadnja poseta Arosi bila je sredinom juna, i bilo je fascinantno. Najviši vrhovi bili su zatrpani snegom, a ja sam gazila po travi i prvim prolećnim biljkama. Na pojedinim brdašcima kravice su pasle travu, osećala sam se kao u reklami za Milka čokoladu. Osim lepote od koje staje dah, imala sam utisak neverovatnog reda. Kuće su drvene, planinske, stilski slične, ali svaka različito uređenih prozora i okućnice.





Arosa ima dva mala jezera, Obersee i Untersee. Tokom leta su ogledalo oblacima, planinama i borovima, a zimi se na njima stvori dovoljno debeo sloj leda da može da izdrži konjske trke.

Sneg je ovde dobrodošao, od njega se živi. U ranijim godinama prve pahulje bi pohodile Arosu u avgustu. Usled klimatskih promena sada se to dešava u septembru i oktobru.  Simboli na grbu Arose su brdo i sunce. Bez obzira na sneg, Arosa ima velik broj sunčanih dana u toku godine.


Osim fantastične prirode, reda, organizovanosti i čistoće, u Arosi se odlično jede. Oštar planinski vazduh otvara apetit, a pogled na neodoljive švajcarske specijelitet stvara zazubice. Najbolji fondi, sireve, čokolade, sladoled, štrudle sa jabukama i pice sam jela u Grottinu, Simmenu i kod Giannia.


Kulturnu istoriju mesta čuva Schanfigger muzej. U njemu se možete upoznati sa  nacionalnom istorijom i prošlošću Arose, od 13. veka kada se prvi put spominje pa do danas.  Muzej je smešten u najstarijoj kući u Arosi, koja je spolja pravi arhitektonski dijamant, a iznutra bogata riznica priča. U Arosi postoje tri crkve, dve protestantske i jedna katolička. Najstarija je Bergkirchli, protestantska crkva koja datira još iz 1492.g. Kad je Kolumbo otkrivao Ameriku, Arozeri su gradili crkvicu na brdu. Oko nje se nalazi besprekorno uređeno groblje, vrlo jednostavno, sa ponekom skulpturom. Nema mauzoleja i spomenika na kakve smo navikli na srpskim grobovima.


Dok nisam otišla prvi put, nisam zamišljala da takvo mesto postoji! Mislila sam da sam u bajci, da  je  mozak pobrkao stvarnost i čuvenu priču Johanne Spyri. Nedostajali su još samo osobenjak deda i kozar Petar pa da stvarno poverujem da sam Heidi!